Jedan dan, u čarobnom vrtu, osvanulo je lijepo sunce. To je bio dan Božića. Svi su bili budni i nikome se nije spavalo, odmorni i veseli. Kad su ustali išli su zajednički raditi doručak. Gradonačelnik nije u tome sudjelovao. To je bilo okupljanje samo Žabostanovnika. Nakon doručka, svako se vratio u svoju kuću, u svoj dom gdje zna da će biti siguran. Kada su svi pojeli Žabostanovnice tog grada zvanog KukcoGrad sve su pospremile i oprale. Pri tome im nisu pomogli muškarci. Oni uvijek, po običaju, samo odu. Sve je opet ostalo na ženama. Poslije doručka svi su se otišli odmoriti. Nakon odmora gledali su zabavne filmove. Tu je naravno bio i Sam u kući, kojeg su jako voljeli gledati. To je bilo u ranim večernjim satima. Kada su se zajedno svi podružili, odlučili su pozvati stanovnike drugih gradova kako bi i se i oni zabavili. Svima je bilo jako lijepo dok se nisu morali rastati. Kod kuće su se počastili keksima koje su opet radile ženske životinjice. Svaka je izabrala koji će kolač napraviti. Bilo je raznih kolača. Nakon odmora, svi su došli u njihovo okupljalište, njihovu posebnu kuću i vidjeli kolače raznih vrsta, oblika, boja i izgleda. Naravno da je bilo svakakvih oblika ali su im se najviše svidjeli kolači u obliku borića. Također najviše su se dojmili manji kolači u obliku srca, zvjezdica, krugova, kiflica i malih kroasana. Neki kolači bili su punjeni pekmezom, a neki čokoladom. Sutradan dok su oni obilno jeli, Žabonačelnik po imenu Đuro i njegova žena Žaba Baba nisu mogli ništa od toga probati, i bili su jako ljubomorni. Žaba Baba naglo je za inat odlučila da će biti na dijeti. Njezin suprug je pak, imao drugačije razmišljanje, on se htio pridružiti ostalima. No, stanovnici malog vrta nisu bili sebični. Dio kolača dali su i gradonačelniku žabi Đuri i njegovoj Žaba Babi. Žaba Baba je na kraju sretno nosila u rukama tanjur pun kolača u svoj dom. I ona ih je voljela jesti, ali to nije nikome htjela priznati. Za niti jedan kolač nisu prigovarali, svi kolači su im se svidjeli. Nakon toga, poslijepodne, muškarci su otišli spavati, pa je i čišćenje i pranje suđa opet dočekalo žene. Najmanje povjerenja su imale u svoje muževe, koji nikad ništa nisu pomogli i napravili umjesto njih. Ali dobro, i to je prošlo. Poslije toga, sjetili su se da treba nabaviti bor i po njih su poslale muškarce. Kada su ih odmotali nekim ženama se naravno taj bor nije svidio. Uzeli su običan zeleni bor. Na muškarcima je opet bilo svejedno. Stave bor na stalak, okite ga i svi su oni isti. Čak je bilo takvih koji su kupili umjetni bor. Dok su oni to radili, žene su otišle svaka svojoj kući pogledati kakve će kuglice staviti na bor. Muškarci o tome naravno nisu imali pojma. Kada su se vratile mogli su štošta vidjeti u njihovim rukama. Svaka žena je imala po dvije kutije ili vrećice, ovisno o tome u što su ih spremale. Nakon otvaranja, vidjeli su svakakve boje, crvene, bijele, srebrne, plave, zelene, roze, ma svakakve. Najljepši borovi bili su oni bijelo srebrni. Zvijezda je naravno isto bila bijela, makar su neke žene donijele i srebrnu ali su se ipak sve odlučile za bijelu. Nakon toga postavljali su poklone, omotane za djecu. Kada je bor bio sastavljen, razgranat, tada su uslijedile jaslice, malo slame i sve ostalo. Ispred toga su se naravno našli pokloni omotani u razne boje, s raznim bojama mašna. Pokloni su bili omotani u tamnu boju, a mašne u bile svjetlije, iste te boje, ali su imale malo zarezane krajeve. Dogovorili su se sa djecom da te poklone neće otvarati do ujutro. Drugi dan su već svi ranom zorom bili budni, nije ih bilo briga koliko je sati. Nitko nije pospremio svoj krevet, a to su uvijek, po običaju, radili. Nakon što su pojeli onda su tek mogli otvarati poklone. Majke su im rekle čiji su pokloni čiji, pošto i to naravno muškarci nisu znali. Djeca su poslušala svoje majke i počela uzimati svoje poklone. Na izgled, pokloni su bili jako lijepo omotani, ali to naravno djecu nije bilo briga pa su samo rastrgali te omote. U poklonima se moglo naći svašta, od plišanaca, od odjeće, od posteljine za krevet ma svega. Djeca su se naravno oduševila gledajući i otvarajući te poklone. Pokloni su bili omotani, npr. tamnozelena sa svijetlozelenom mašnom ili tamnoplava sa tamnoplavom mašnom. Bile su razne boje od zelene, plave i žute za dječake dok su curke dobile roze, crvene i ljubičaste. Nakon otvaranja poklona djeca su izašla van na igru. Taj dan padao je snijeg pa su se djeca odlučila igrati na snijegu, sanjkati se i padati u snijeg pri čemu su, naravno, lamandirili nogama i rukama samo zato da bi napravili oblik anđela. Opet su se naravno majke pobrinule za to da djecu obuku u skafandere, gležnjače, stave im rukavice, šalove i kape. Tek tada su znale da djeca to neće skidati i da će im biti toplo. Majke su bile brižne i jedva su čekale da se djeca vrate unutra, u kuću, zato što su se bojale da će se prehladiti. Drugi dan susjedi su dolazili jedni k drugima i čestitali Božić. I tako je završio i taj dan.
Ema Štefanić
Loading ...