Tag Archives: čarobni vrt

Lopov Žabonačelnik – Krimi

Bio jednom jedan gradonačelnik koji je htio pokrasti cijeli Kukcograd. Silno je volio cvijeće i cvjetne ukrase. Žabonačelnik Đuro bio je veoma lukav jer se u životu okušao u kojekakvim poslovima. Njegovoj pohlepi nije bilo kraja. Čim bi ugledao kakav cvijet kriomice bi posegnuo za njim i spremao ga u svoju cvjetnu žabokutijicu urešenu najljepšim i najmirisnijim laticama. Žabonačelnikova ljubav prema cvijeću nije ostala neprimijećena među stanovnicima Kuckograda. Malo-pomalo primjećivali bi da im nedostaju prekrasne boje njihovog lijepog grada, ali i divni mirisi koji su svojom slatkoćom očaravali svakog stanovnika i drage goste. Voljeli su svoj grad svim srcem. Jednoga dana dok je dječak Saša zvani Šiljo, gradonačelnikov susjed, orezivao živicu u dvorištu ugledao je Žabonačelnika kako polako i oprezno, gotovo šuljajući se, ulazi u kuću. Iako je bio jako pažljiv, izgubio je ritam koraka jer mu je mačak Stipe brzinski uletio ispod nogu i srušio ga na tlo. U tom trenutku, na Žabonačelnikovu veliku nevolju zapelo mu je orukavlje kićenog kaputa o šiljak vrtnog stola. Pao je tako nespretno i nezgodno da se onesvijestio i prosule su se sve mirisne latice oko njega. Cijeli prizor promatrao je Šiljo u nevjerici jer je bio uvjeren da je gradonačelnik časna i poštena osoba. Stipe se polako prišuljao  Žabonačelnikovoj glavi i glasnim mijaukom vratio ga u stvarnost. Prenuo se i, ne sluteći da ima svjedoka nemilog događaja, pokušao skupiti svoj današnji cvjetni ulov što brže i spretnije. No, kad je mačak Stipe vidio kako je lijep ples latica koje su lepršale oko gradonačelnikovih ruku dok ih je hvatao i spremao u cvjetnu kutijicu, veselo je zamijaukao i počeo radosno skakutati, šapicama razgrčući latice. Raspršile su se kao pahuljice šireći svoj predivan miris uokolo. Gradonačelnik, pun neočekivanih nevolja, ljut i opasan, počeo je mlatarati rukama kao muhomlatom. Zadobio je ogrebotine od mačka Stipe koji je pomislio da se Žabonačelnik želi s njime i laticama igrati i dobro zabaviti. Vidjevši što se dogodilo, Šiljo je pozvao je žabopolicajca Srećka i žabopolicajku Slavicu s namjerom da ovaj slučaj krađe riješe oni. Time bi pravda bila zadovoljena, a kradljivac latica bio bi kažnjen za svoje nedjelo. Stigavši na dvorište gradonačelnika Kuckograda, čuvari pravde žabopolicajci proveli su istragu i zaključili slučaj utvrdivši Žabonačelnikovu krivnju. Žabonačelnik se posramio zbog svog čina i nepoštenja, a najviše mu je bilo žao što je izgubio povjerenje stanovnika svoga grada. Šiljinu dobrotu i savjesnost njegovi sugrađani, kukci i male životinije, su veoma cijenili. Želja svih stanovnika je bila da on bude izabran za novog gradonačelnika Kukcograda pa su ga prozvali Šiljonačelnikom. Mačak Stipe postao mu je vjerni suradnik i pomagač u poslu.

Gabriel Hainešek

Gabriel Hainešek

Share and Enjoy

  • Facebook
  • Twitter
  • Delicious
  • LinkedIn
  • StumbleUpon
  • Add to favorites
  • Email
  • RSS

Misteriozna ubojstva – Krimi

Jutros u Čarobnom vrtu Žaboliječnik Hektor je misteriozno nestao. Žabopolicajac Srećko je sumnjao da je stršljen Radovan nešto naumio. Kada je Žabopolicajac Srećko ušao u stan liječnika Hektora vidio je njegovo mrtvo tijelo. Na tijelu vidio se ubod žalca. Srećko je odmah pomislio na sumnivca. Nešto kasnije spazili su u dućanu Radovana, te su kupci pozvali policiju. Žabopolicajac Srećko u trenu je bio u dućanu. Radovan je kupovao kremu za žalac. Srećko i njegova pomoćnica Slavica prišuljali su se Radovanu. Kada su se dovoljo približili skočili su na njega i stavili mu lisice na krila, ruke i noge. Što sam skrivio, upitao je Radovan. Uhićen si za ubojstvo Žaboliječnika Hektora. Zar je on mrtav? Upitao je Radovan tvrdeći da je nevin. Stavili su stršljena u Žaboauto i odveli ga u policijsku stanicu. Stavili su ga u Glavni zatvor Čarobnog vrta u čeliju broj 57. Drugi dan umro je Žaboministar Ivek. Čim je čuo vijest policajac Srećko otišao je do zatvora i pogledao je li Radovan još uvijek tamo. Radovan se nije pomaknuo iz svoje ćelije. Možda sam uhitio krivu životinju? Ili je samo pobjegao? Upitao se Srećko. Premijestili su Radovana u drugu ćeliju i pogledali je li iskopao rupu u tlu ili je možda odletio kroz prozor. U ćeliji nisu bili nikakvi tragovi bijega. Otišao je pogledati na kamere ali odmah mu je bilo jasno da je Radovan cijelu noć bio na svojemu mjestu. Srećko je odlučio porazgovarati sa stršljenom. Ti stvarno nisi ubio Hektora i Žaboministra Iveka? Nisam, odgovorio je stršljen. Znaš li možda tko od pčela, osa i stršljena bi mogao učiniti takvo što? upitao je Srećko. Ne znam stvarno, ja sam jedina zla životinja, ali ovaj put nisam ja, odgovorio je. Vratit ću se poslije po više informacija, dodao je policajac i otišao na mjesto zločina.  Mrtvo tijelo ministra imalo je identičan trag uboda kao i tijelo liječnika Hektora. Zločinac je ostavio poruku za Srećka. U poruci je pisalo: Sretno s pronalaženjem sljedeće žrtve. Ako je pronađete to vam je pola puta do toga da nađete mene. SRETNO SREĆKO. Hmm gdje bi mogao ostaviti tijelo. Kaže da će biti teško pronalazivo. Opet je odlučio razgovarati s Radovanom. Znaš li možda gdje bi serijski ubojica sakrio mrtvo tijelo? U košnici, Radovan je odmah odgovorio. Da, bravo! Hvala ti. Srećko je otišao do grada gdje se nalazi jedina košnica u vrtu. Čim je ušao u košnicu uočio je ŽabuBabu i njezino tijelo kako visi sa stijene. Odmah su ga svi stršljeni iz košnice napali. Njihova matica im je naredila da prestranu te je htjela porazgovarati sa Srećkom. Rekla je: pomozi mi da ubijem još nekoliko ljudi, pa me možeš uhititi. Ako ne pristaneš ubit će te moji sluge. Neću pristati nikada, uostalom zašto bih kad te mogu sad odmah uhititi, bio je hrabar Srećko. Samo se nasmijala. Sretno s prolaženjem kroz moju vojsku. Ubit ću i tebe i od tvojeg tijela napraviti hranu za moje sluge, rekla je matica. Možeš slobodno ali preko mene, rekao je Radovan iza njihovih leđa. Lako je izašao iz zatvora jer je Srećko u silnom uzbuđenju zaboravio zaključati vrata. Radovan je doletio i ubio svoju sestru. No Radovan je tako ostao bez žalca, pa je i on također umro. Nekoliko dana poslije bio je sprovod svih žrtava napada. U spomen podigli su kip Radovana jer je spasio Čarobni vrt od zle sestre.

Dominik Šaravanja

Dominik Šaravanja

Share and Enjoy

  • Facebook
  • Twitter
  • Delicious
  • LinkedIn
  • StumbleUpon
  • Add to favorites
  • Email
  • RSS

Šiljina tužna priča – Horor

Bio je jednom mali dječak po imenu Saša. Svi su ga zvali Šiljom jer je bio luckast. Bio je veoma sretan dječak. Imao je mamu, tatu, sestru, i baku i djeda koji su živjeli blizu mora. Sretan je bio sve do 6. razreda. Onda je počeo je imati mnogo problema. Njegovi bi se roditelji posvađali svake noći. Sestra ga je počela ignorirati. Loši dječaci su ga tukli u školi ako za njih nije imao novaca. Nije mogao izvan vrta preko ograde. Mislio je da je u zatvoru problema. Jednog je dana Šiljo odlučio ignorirati svakoga. Ignorirao je zlostavljače čak kad su ga istukli jako. Mama i tata su se počeli brinuti za njegovo mentalno i fizičko stanje. Poludio je. Saša je imao curu koja se zvala Ivana. Sad je više nema jer se Ivana zaljubila se u vođu Sašinih zlostavljača. Saša više nije mogao izdržati sve što mu se događa. Njegovi su se roditelji najednom prestali svađati i odlučili su porazgovarat s ravnateljem Sašine škole jer je Saša bio zlostavljan. Ravnatelj je rekao da nije vidio Sašu kako je bio zlostavljan. Tri dana kasnije Saša se vratio doma i saznao da mu se kuća zapalila. Otac je bio na livadi, pola prljav od pepela, a majka je skoro umrla od vrućine. Seka je poginula. Otac i majka su rekli Saši da su njegovi zlostavljači zapalili kuću. Saša je plakao i bio je toliko ljut. Ovo je bilo strašno. Čekao je dan za danom pravi čas da dobije priliku osvetiti se zlostavljačima. Lagao je profesorici tjelesnog da mora ići ranije kući zbog cijepljenja. Došuljao se do kabineta gdje je našao kantu benzina. Zalio je hodnike benzinom, zatvorio prednja vrata škole, zapalio šibicu i bacio je. Cijela se škola zapalila, svi su vrištali jer nisu željeli umrijeti. Neki su skakali kroz prozor, neki pokušavali otvoriti vrata, ali nažalost jedva je netko preživio. Vatra se proširila na školski vrt gdje je bio Žabograd. Taj mali grad se zapalio u sekundi. Sljedećeg dana na vijestima se proširila vijesti o vatri koja je oduzela 90% života. Saša je bio uhićen za masovno ubojstvo i cijeli će život biti u zatvoru. Saša je plakao da ne želi bit u zatvoru do kraja života. Policajac mu je rekao da će sve odrediti sud. Neki nisu znali zašto je zapalio cijelu školu, a neki su mislili da je to od stalnog zlostavljanja koje nitko opazio. Sad su počeli uvesti učenike u projekt zaustavljanja zlostavljanja kao se to ne bi ponovno dogodilo u školi. Na istražni razrgovor pozvali su i Sašine roditelje. I kako je sve ovo započelo? pitao je kriminalist. Sve je započelo kada smo vidjeli masnice na njegovom licu, objasnila je mama drama. Htjeli smo razgovariti i s njegovom razrednicom, ali nije slušala, rekla je da je naš sin zlostavljač i da smo mi loši prema njemu, dodao je tata kravata. Slijedećeg dana je bilo suđenje hoće li Saša ići u zatvor ili ne. Saša i njegovi roditelji i roditelji zlostavljača su bili na suđenju. Roditelji zlostavljača su željeli uvjeriti suca da je Saša pretukao njihovu djecu. Sašini roditelji su rekli da su zlostavljači oni koji su pretukli Sašu. Ovaj razgovor je prešao u sukob između Sašinih roditelja i roditelja zlostavljača. Na kraju su roditelji zlostavljača dobili zatvorsku kaznu od 10 godina za nebrigu o djetetu i korumpiranje njihovih mozaka. Saša se okrenuo molitvi i počeo je školovanje u nekoj drugoj školi.

Vito Pavlin

Emanuel 1

 

 

Share and Enjoy

  • Facebook
  • Twitter
  • Delicious
  • LinkedIn
  • StumbleUpon
  • Add to favorites
  • Email
  • RSS

Meksiko – Horor

  1. rujan 20233. godine. Meksiko. U zoološkom vrtu u gradu Ciudad de Meksico pored fontane bio je jedan ogroman vrt sa puno uništenog i starog cvijeća. U njemu se nalazio mali gradić po imenu Kukcograd u kojem su živjeli kukci raznih vrsta, boja i oblika. U tom Kukcogradu bilo je jako puno zlikovaca i kriminalaca. Zato je puno kukaca bilo opljačkano i ubijeno bez razloga. Jedan od tih zlikovaca zvao se Luka. Imao je 18 godina i od kad je bio mali volio je krasti i i trgati tuđe igračke i stvari. Ali neće još dugo…. Prije 2 dana na dan 27.9.20233 bio mu je rođendan. Kad je njemu rođendan to nije dobra stvar jer on na taj dan misli da može raditi što god poželi i kad god poželi. Tako je odlučio da će u 22:00 h kada se zatvara trgovina slatkiša bubamarca Dragutina provaliti u nju. Ova trgovina bila je jako popularna. Luka nije imao pojma što će mu se dogoditi ako uzme finu tratinčicu. Nije ga bilo briga. On se ničega ne boji. Bubamarac Dragutin zaključao je trgovinu, upalio lasersku zaštitu, zatvorio metalne rolete i otišao. Tog časa Luka je krenuo u akciju. Uvijek je nosio malu šipkicu od 8 cm sa sobom jer mu je služila za otvaranje zaključanih vrata. Uspio je otvoriti i potrčao prema čokozlatnoj tratinčici. To je bio njegov kraj. Alarm se upalio, vrata su se zaključala, Luka se toliko jako uspaničio da se onesvijestio. Slijedeće jutro nije se ničega sjećao. A bilo mu je i nešto čudno. Kad je nakon par minuta došao k sebi shvatio je da se nalazi u nekoj čudnoj prostoriji gdje nema ničega. Samo je tu on i panel ploča na zidu. Na panel ploči ima jako puno gumbića različitih oblika. Stisnuo je prvi gumb koji je dohvatio i iz zida je izletio papirić na kojem je pisalo da u 2 minute mora naći gumb koji je po izgledu različit od drugih. Luka se prepao i krenuo je tražiti. Što je vrijeme brže curilo to se Luka više uspaničio. Bojao se posljedice što će se dogoditi ako ne nađe taj gumb. Šetao je po sobi i šetao, bojao se jako. Vrijeme mu je curilo prebrzo. U zadnje 3 sekunde našao je čudan gumbić i stisnuo ga. Odbrojavanje vremena je najednom nestalo. Bilo mu je lakše, ali ne zadugo. Toliko se jako umorio od svega da je odjednom zaspao. Usred noći se probudio i na njegovom čelu bio je zalijepljen novi papirić na kojem je pisalo 00.12.02.45.33 . Luka je bio jako zbunjen i prestrašen jer nije znao značenje tih brojki. Nakon što je gledao par sati u to ogladnio je i stisnuo gumb koji je po veličini bio jako jako mali i jedva se vidio. Iz zida je odjednom iskočio tanjur sa sushijem i sosom. Luka je bio baš sretan. Jeo je i uživao u hrani.  Klikom na novi gumb dobio je i piće u staklenoj boci. Odjednom stigla mu je i kutija u kojoj je bilo puno stvari. Bile su to igračke iz njegova djetinjstva. Na dnu kutije našao je sliku. Pogledao ju je i zaplakao. Na slici je bila mama leptirica Vera i tata leptir Jurica. Luki su mama i tata jako nedostajali. Plakao je i prisjećao se lijepih trenutaka koje je proveo s njima. No, nešto je tu bilo čudno i ljepljivo. S druge strane slike bila je osušena krv. A na krvavoj površini nalazilo se zalijepljeno pismo. Pisalo je: kako su oni završili i ti ćeš, vrijeme ti curi… Luki je sad sve bilo jasno, znao je o kome se radi i tko je sve to napravio. Za sve je bio kriv njegov najveći neprijatelj, skakavac Tom. S njim se Luka tukao i svađao od malih nogu. Odjednom je shvatio da je on ubio njegove roditelje. To mu je bilo strašno. Trčao je po sobi kao lud. Stiskao gumbiće, skakao po njima, a iz zida su samo izlazile nove stvari. Zaplakao je. Na novom papiriću pisalo je: 00.00.00.01.04 Bilo mu je jasno da mu život visi o koncu i koliko malo vremena mu je još preostalo. Plakao je, sjedio je na podu i samo čekao da vrijeme proleti. Zaspao je jer je to bilo previše stresa za njega. Luka je tuzno zaspao i nije se više probudio…

Marta Gavrić

Marta Gavrić

Share and Enjoy

  • Facebook
  • Twitter
  • Delicious
  • LinkedIn
  • StumbleUpon
  • Add to favorites
  • Email
  • RSS

Strašni Radovan – Horor

Jednom davno postojao je Čaroban vrt. Taj vrt jako je volio Božić. Svaki Božić svi bi bili sretni, učiteljice u školi bi svima davale petice i sve je bilo savršeno. Ali ove godine, sve je bilo malo drukčije… A sada ćete saznat i što! Kada je došlo Božićno vrijeme počele su pripreme za Božić. Na glavni trg Čarobnoga vrta stavljao se veliki bor, a sljedeći dan su ga stanovnici Čarobnog vrta kitili. Svi bi se zajedno skupili i kitili bor. Tog dana se probudila se bubamara Mara. Odmah je brzo obukla vestu, jaknu, šal, kapu i rukavice. U vrtu su zime bile veoma hladne, ali je zato uvijek bilo puno snijega. Mara se tako rano ustala da je uspjela vidjeti kako su vatrogasci čistili snijeg s puteva. Svake godine u Čarobnom vrtu ima jako puno snijega. Svaki dan vatrogasci više puta moraju čistiti ralicom. Mara i njeni prijatelji pčela Maja,  bubamarac Tvrtko i pčela Ankica išli su na glavni trg u sredini Čarobnog vrta kako bi kitili bor s ostalim stanovnicima Čarobnoga vrta. Kada su tamo došli svi su bili zaprepašteni! Bor je imao samo jedan crni ukras. A na njemu je nešto pisalo krvlju. Na ukrasu je pisalo: UVIJEK BUDITE SPREMNI, NA SVE! Svi su bili tako ustrašeni. U glavi su im se vrtjela svakakva pitanja. Tko je to napisao? Zašto je to stavio na bor? Čija je to krv? Za par minuta su svi bili poslani kući. Ankica, Maja, Tvrtko i Mara su krenuli prema Marinom domu. Pošto već nisu mogli zajedno kititi bor onda su odlučili da će kod Mare peći kolače i gledati Božićne filmove. Ispričali su Marinoj mami Barbari i tati Tomu što je bilo, i onda su odmah počeli peći medenjake. Kad su ih počeli oblikovat u svakakve oblike na vijestima su čuli nešto vezano za današnji događaj na trgu. Rekli su da nitko ne izlazi van iz kuća/zgrada zato što može biti opasno. Gradonačelnik je rekao da će svaki dan svakoj kući donijeti hranu i stvari za osobnu higijenu. Rekli su da ako ne izlaze iz kuće da će sve biti dobro i da će se brzo sve riješiti. Predložili su da sve prozore zatvore i prekriju ih nečime, vrata zaključaju, troše što manje struje i vode… Svi su bili uplašeni. Marin tata Tom odmah je počeo zabarikadirati sve prozore, sva vrata, apsolutno sve u kući. Nije smio dopustiti da se išta desi njegovoj ženi a kamoli i  jedinoj kćeri Mari. Odmah su počeli zvoniti mobiteli Tvrtka, Ankice i Maje. Pričali su jako dugo dok isu odlučili da će svi trebati ostati kod Mare dok se ovo sve ne završi… Sljedeći dan u 9 ujutro je netko pokucao na vrata. Tata Tom je uzeo svoju pušku za svaki slučaj ako je to ubojica. Zaderao se: Što hoćete!?. Čuo se mali glasić izvana: Mi smo asistenti gradonačelnika, ovdje smo kako bismo vam dostavili hranu! Tata je otvorio vrata i vidio je hrpu malih mravaca kako nose paket hrane. Bili su poslani mravci da dostave hranu zato što su oni najmanji, pa ih ubojica ne bi mogao pogoditi.

Leda Debeljak1

 

U kutiji su bile slastice, jaja, brašno, šećer i takve stvari. Mama Barbara je za sve napravila jaja na oko s kruhom. Svi su se skupili za stol i jeli. Nisu znali o čemu bi pričali pa su svi samo šutjeli. Navečer oko ponoći svi su spavali, jedino su ostali budni Mara i Tvrtko. Mara je bila zaljubljena u Tvrtka još od prvog razreda. Jako je dosadno, ne da mi se više igrati društvene igre. Idemo spavati, rekla je Mara. Znam! Imam ideju. Idemo se iskrasti van! Idemo na glavni trg malo pogledati što se tamo dešava. Siguran sam da nam se ništa neće dogoditi! zavikao je nestašan Tvrtko.vMara nije baš bila sigurna u to, ali je htjela biti cool pred Tvrtkom. Ipak joj je on simpatija. Pristala je. Tada su uzeli rezervni ključ od kuće. Izašli su van kroz vrata i izvana ih zaključali. Poletjeli su prema glavnome trgu. Tamo je još uvijek bio onaj crni ukras. Malo su išli pogledati uokolo što svega ima. Malo dalje od ukrasa, između dviju zgrada bilo je par kapljica krvi. Mara i Tvrtko su iz znatiželje naravno išli tamo vidjeti od kud su se stvorile te kapljice krvi. Nakon 10 minuta letenja vidjeli su i crna vrata. Ta vrata su imala lokot. Tvrtko se brzo zabio u vrata i lokot strgao, ali Tvrtko je malo pao u nesvijest od udarca. Da bi došao k sebi popio je malo vode i onda su otvorili vrata. Tamo su  bile stepenice. Išli su niz stepenice i kad su tamo došli krvlju je bilo napisano velikim, debelim slovima: Vidim da ste me našli. MUAHAHAHA!  Tada nisu više bile kapljice krvi, već lokve krvi koje su vodile nekamo. Mara i Tvrtko oboje su bili nesigurni oko ovoga, ali im je nešto govorilo da nastave. Pratili su lokve krvi, i ispred zadnje lokve bila je cijela bačva krvi. Užas. Kada su se malo približili bačvi, pogodila ih je mala strijela te su zaspali. Nakon 45 minuta su se probudili. Ruke, noge i krila su im bila svezana. A ispred njih je bio ogroman stršljen! Bili su tako ustrašeni. Vi ste prvi koji ste našli moj brlog, rekao je stršljen. Ja sam Radovan, vjerojatno ste primijetili kako niste u istoj prostoriji kao i prije, sada smo puno dalje od centra vrta. Mara i Tvrtko su ugledali veliki kotao. Zanimalo ih je što se u njemu nalazi. Stršljen Radovan je primijetio kako znatiželjno gledaju u njegov kotao. U kotlu se nalazi moja jako fina juha. Vi ćete također biti dio je kasnije! Muahaha!! Mari i Tvrtku su srca tako snažno lupala. Bili su pod tolikim strahom. Stršljen Radovan je otišao po nešto u drugu sobu. Tvrtko je primijetio šeflju na podu. Šeflja je bila čudna i bila je oštra kao nož pri kraju. Tvrtko je puzao prema njoj i s tim oštrim dijelom se oslobodio. Onda je odmah oslobodio i Maru. Srušili su kotao. Juha je bila crvena i  imala je mišev rep, i ptičji kljun unutra. Kada su srušili kotao to se tako glasno čulo. Nakon par sekundi odmah je došao stršljen. Nee! Što ste to učinili! Sad vas moram ubiti. Mara i Tvrtko počeli su letjeti i bježati od Radovana. Samo su otvarali vrata koja su prva vidjeli i onda su ih zatvarali. U svakoj prostoriji je bilo dvoje ili troje vrata. To je sve bilo kao jedan golem labirint. Nakon sat dva su napokon izašli van. Malo su htjeli doći k sebi. Onda je Mara počela plakati od straha. Bila je tako ustrašena. Tvrtko ju je čvrsto zagrlio i utješio je. Ali nije prošlo dugo nakon što se stršljen ponovno pojavio. Tako su brzo bježali od stršljena. Nisu znali što će napraviti. Ali tada su ga odlučili namamiti u njihov brlog. Taj brlog su napravili kad su još bili mali. Zaletjeli su se kroz rupu u brlog i onda su ušli u jednu tajnu prostoriju. Stršljen nije znao kamo su otišli, a on je samo bio u onoj glavnoj prostoriji. Znam da ste tu negdje, ne možete se zauvijek skrivati!, govorio je Radovan. Tada su se Mara i Tvrtko tiho prišuljali iza njegovih leđa i uboli su ga svojim žalcima. Inače kada pčela ubode nekoga svojim žalcem ona ugine, ali kako je ovo Čaroban vrt, tako su u njemu i čarobni kukci! Oni nisu ubili stršljena Radovana već su ga uspavali na 5 sati, zato što se u njihovim žalcima nalazi otrov. Bili su tako sretni. Odjednom su se poljubili, jednostavno se desilo. Ne znaju ni oni sami kako i zašto, ali je to bio tako lijep trenutak. Nisu puno razmišljali o tome. Nastavili su se  brinuti o tome što će napraviti s Radovanom. Smislili su plan da će ga nekako sada dok spava držati rukama i nositi do policijske postaje. I tako su oni jedva njega nosili cijela 3 sata. Mara i Tvrtko su pričali o onome što se desilo u brlogu… Rekli su da ne znaju što je to bilo. Tvrtko je priznao Mari da mu se sviđa već duže vrijeme. Mara je njemu rekla da se i on njoj u zadnje vrijeme malo sviđa. Tada je Tvrtko pitao Maru hoće li mu biti cura, a Mara je naravno pristala! Tada su nastavili nositi stršljena, ali se polako počeo buditi. Oči su mu se malo otvarale, pa zatvarale.

Leda Debeljak2

Mara i Tvrtko su bili zbunjeni zato što njihov otrov za spavanje inače traje 5 sati. Brzo su išli do stanice i jako su se umorili. Stršljen Radovan je samo blebetao neke gluposti o tome kako će uništiti Čaroban vrt. Kad su bili blizu stanice, tad im je falilo nekih 5 minuta do postaje, stršljen Radovan je shvatio što se događa! Počeo se otimat i pokušavao je pobjeći, ali se Mara i Tvrtko nisu dali. Kad su došli do stanice držali su ga samo za jednu nogu i ruku. Policajac koji je radio noćnu smjenu se probudio od svog vikanja vani. Brzo je s pištoljem izašao van, te je odmah razumio u čemu je riječ. Brzo je pozvao sve svoje kolege kako bi mu pomogli. Oni su odnijeli stršljena Radovana u postaju, a Mara i Tvrtko su išli svome dome. Bili su razočarani tome što im nitko ništa nije rekao, niti ih pohvalio. Ali sljedeći dan su se probudili i išli su dolje pojesti doručak, te su na vijestima vidjeli slike sebe. Svi su ostavljali kolače, a vani su svi slavili! Tako su bili ponosni na sebe, nikada prije se nisu tako dobro osjećali, cijeli grad ih je hvalio… Par dana nakon toga Žabonačelnik Đuro ih je pozvao na intervju, te je taj intervju bio objavljen svugdje, na vijestima, na oglasnim pločama, u novinama i časopisima, svugdje! Na Badnjak su svi zajedno išli na Advent na glavnom trgu Čarobnog vrta i tamo su se svi htjeli slikati s njima. A na Božić su Mara i Tvrtko zajedno radili kolače. I tako su dvije male pčele spasile jedan cijeli veliki Čarobni vrt.

Leda Debeljak

Share and Enjoy

  • Facebook
  • Twitter
  • Delicious
  • LinkedIn
  • StumbleUpon
  • Add to favorites
  • Email
  • RSS

Zapušten vrt – Horor

U malom Čudesnom vrtu živjeli su Saša (dječak), Vjeka (Sašina seka), Tamara (mama drama) i Vladek (tata kravata). Taj Čudesni vrt bio je najveći horor u gradu. Kuće su bile napuštene, trava nepokošena. U travi bilo je puno velikih zmija. Saša je jednog dana otišao istraživati taj vrt. U vrtu je živio Žabonačelnik Đuro i njegova supruga Žaba Baba. Saša je naišao na njih i upitao da li oni žive u tom jadnom vrtu. Gradonačelnik Đuro je potvrdio. Nazvao je vrt hororni kraj. Saši nije bilo jasno zašto vrt tako zove. Pa ovo mjesto ti je najtragičnije u gradu, objasnio mu je Đuro. Kuće su nestabilne i porušene, gle kakva je trava a životinje nemaju svoj dom. U tom našem vrtu živi 50 stanovnika. Saša je odlučio udružiti se sa Žabonačelnikom i spasiti vrt ali trebala mu je pomoć svih stanovnika vrta. Možemo napraviti postere u kojima će pisati kako želimo popraviti naš kraj. Stavit ćemo naš potpis i telefon, i udružiti se, kaže Saša. Bila je to izvrsna ideja. Kad je pala noć svi su bili u svojoj kući, pa i Saša i njegova obitelj. Saša je čuo nešto zanimljivo. Na vrata su mu pokucali Žaboministri Marica i Ivek. Upitao ih je zašto su tu. Vidjeli su plakat, rekli su. Marica i ja se slažemo s uređivanjem, samo nam  treba još radnika, naglasio je Ivek. Odlučili su da će se sve detalje dogovoriti ujutro. Čim je svanulo, Saša je rekao roditeljima da ide u vrtnu akciju. Mama Tamara i tata Vladek upitali su kako on to misli i što treba napraviti. Idem u akciju s Žabonačelnikom Đurom, odgovorio je. Pomoći će mi Žaboministri Marica i Ivek. Mami i tati nije baš bilo jasno tko su oni. To su moji radnici, objasnio je Saša. Možete nam se i vi pridružiti.  Mama drama mora paziti seku Vjeku, a tata kravata je odlučio pomoći. Saša se tome razveselio. Cijeli dan bio je pred njima. Spremili su se i krenuli. Našli su se ispred kuće Žabonačelnika Đure. To je bila najljepša kućica u cijelom Čarobnom vrtu. Odmah im je rekao da ima još dobrovoljaca, a to su bile sve životinje u vrtu.  Saša se zbunjeno okretao oko sebe, nije vidio životinje. Đuro mu je opisao koje su to. Zaključio je da je već došlo vrijeme kad sve životinje moraju pripremiti i uljepšati vrt za Božić. I tako, svi su krenuli u radnu akciju. Tata kravata popravljao je kućice, a Saša mu pomagao. Nakon popravaka trebalo ih je i šareno obojati.  Žabonačelnik Đuro i njegova supruga Žaba Baba sadili su cvijeće. Marica i Ivek išli su po namještaj za kućice, oni su bili Žaboministri zaduženi za financije vrta. Nakon 5 dana svi su već bili umorni i samo što nisu odustali jer su mislili da od svega toga baš i nema koristi. Ali vrt se odjednom proljepšao. Sad su i oni dobili volju. Htjeli su da njihov vrt bude najljepši na cijelome svijetu. Puževi i ježići bili su zaduženi za košenje  trave. Ali kad su zamahnuli srpom iz trave se pojavila zmija Ljutica i ugrizla ježića Ježurku za nogu. Vrt je stvarno bio strašan hororni kraj. Ježić nije više mogao kositi i morali su pozvati doktora Hektora. Doktor Hektor dao mu je serum protiv zmijskog otrova i spasio nogicu. Ali, znali su da će sad božićne praznike provesti ležući u toplom krevetu. Na kraju je tako i bilo. Do Božića vrt je bio prekrasno uređen. Na Staru godinu male životinje pripremale su gozbu za doček nove godine. Pozvale su prijatelje koji su zajedno s njima bili u akciji: Žabonačelnika Đuru i njegovu suprugu, Žaboministre Iveka i Maricu, Sašu, Vjeku i njihove roditelje. Imali su vatromet, a Saša i seka Vjeka pili su dječji šampanjac. Male životinje i vrijedne pčelice pripremile su hranu i kolače. Poslije dočeka igrali su igre i kasno otišli spavati.  Ukletih građevina više nije bilo, a i one strašne životinje su se povukle u svoje rupe. Vrt je napokon izgledao kao jedan lijepi zimski vrt.

Hana Bilić

Hana Bilić

Share and Enjoy

  • Facebook
  • Twitter
  • Delicious
  • LinkedIn
  • StumbleUpon
  • Add to favorites
  • Email
  • RSS

Božićna priča – Horor

Jednog dana u vrtu obitelji Šimić bilo je posvuda veselja među životinjama. Bližio se Božić. Najsretniji dan u godini Žabograda (grad žaba u maminom vrtu). Svi već počinju kititi kuće lampicama i raznim ukrasima. Neki su već i bor okitili. No, nije veselje kod svih isto. U Stršljengradu Božić je najgori dan u godini. Stršljena svi mrze. Tamo nema Božićnih sajmova, ukrasa, slatkiša, a niti poklona. Ali uvijek ima onih koji su drugačiji. U samom središtu Stršljengrada nalazi se mala kućica u kojoj živi siromašna obitelj Stršljenić. Oni svake godine potajno slave Božić, daruju se darovima, odlaze u crkvu koja je u Stršljengradu skoro pa prazna. Članovi obitelji su stršljen Nikola (tata), stršljenica Dora (mama), stršljen Darko (sin) i stršljen Ante (drugi sin). Prije nekih 30-ak godina nije bila ovakva situacija. U Stršljengradu bi skoro svatko slavio Božić. I uvijek je bilo ukrasa i slatkiša. Sve se promijenilo kad je na vlast došao predsjednik stršljen Radovan. On je poticao iz obitelji koja je mrzila Božić i baš ga nikad ne bi slavili. Njegova mržnja Božića je započela dok je imao 7 godina. Na Božić ispod drvca nije dobio niti jedan poklon. Svi prijatelji dobili su poklone, osim njega. Kad su ga pitali što je dobio on im je s tužno rekao istinu. Prasnuli su u smijeh. Rugali su se. Osjećao se sramotno. Zamrzio je Božić. Svoju mržnju prenio je na druge i zabranio proslavu Božića. Napisao je u zakonu: ako se uhvati bilo koja obitelj koja slavi Božić bit će izbačena iz Stršljengrada. Znali su da ih nitko drugi neće prihvatiti jer svaka vrsta životinje živi u svome gradu. No, vratimo se natrag u Žabograd. Gradonačelnik Žabograda je Žabonačelnik Đuro, a njegova žena se zove Žaba Baba. On je neprijatelj sa stršljenom Radovanom još od djetinjstva jer su se odmalena stalno natjecali i vrijeđali. Na Božić puno žabostanovnika ne mora raditi. Ne rade žabopolicajac Srećko, žabopolicajka Ivana (bračni par), žabovatrogasac Luka, žabovatrogaskinja Marija (drugi bračni par) itd. Svi slave Božić s obitelji. Obitelj Stršljenić je bila otkrivena jer su policajci Stršljengrada uočili šarena svijetla u njihovoj kući. Njihova kućica bila je svijetla, a cijeli grad bio je u mraku. Obitelj Stršljenić je izbačena iz grada i nisu znali gdje otići. Pokušali su ući u razne gradove, ali su ih svi odbili osim Žabograda. Kad je stršljen Radovan to čuo odmah je poslao par jakih stršljena da vandaliziraju cijeli grad iz osvete prema Žabonačelniku Đuri. Stršljeni su bili puno jači od žaba i Žabograd je bio skoro pa potpuno uništen. Sve dekoracije i građevine su bile skoro razorene. Više nije bilo veselja i Božićnog duha. Sve je bilo tužno i depresivno. Kada su se Šiljo i Vjeka igrali u vrtu vidjeli su puno žaba koje su tužno kreketale. Vidjeli su puno različitih dekoracija od listova i grana koji su bili svuda razbacani. Odjednom, učinilo im se da su čuli neki glas. Bio je to Žabonačelnik Đuro. Mogli su čuti kako plače i priča sa ženom Žabom Babom o tome kako je sve ovo njegova krivica. Nisam trebao dopustiti da u Žabograd dođu druge životinje, rekao je. Ne, nije tvoja krivica,  ti si samo htio dati svima dom. Kako si mogao znati da će stršljen Radovan ovo učiniti. Kad su Šiljo i Saša čuli te riječi prvo su mislili da su poludjeli jer nisu mogli vjerovati da mogu razumjeti kako žaba govori. Odlučili su pomoći žabama. Možeš li stvarno pričati? pitali su Đuru. Pa sve žabe mogu pričati. Kako misliš da drugačije komuniciramo? Šiljo i njegova seka čudili su se. Bilo im je jako žao. Nisu znali što napraviti. Morali su obnoviti grad. Napravili su mini kuće i stanove. Sve je opet bilo u Božićnom duhu. Kao nagradu Žabonačelnik Đuro im je odlučio pokloniti slobodan ulaz u Žabograd kad god žele. Napravio im je i kip na glavnom žabotrgu. Stršljenima su pozvali izbacivača koji ih je istjerao iz Žabograda i odnio ih u njihovo gnijezdo. Sada su svi opet sretno i sigurno živjeli u Žabogradu.

Filip Budiselić

Mateo

Share and Enjoy

  • Facebook
  • Twitter
  • Delicious
  • LinkedIn
  • StumbleUpon
  • Add to favorites
  • Email
  • RSS

Zombiji – Horor

U Čarobnom vrtu postojale su dvije škole- jedna novija, za kukce i jedna starija, već skoro propala, za stršljene, kojih više ni nema- osim jednog, zadnjeg ii najvećeg neprijatelja – Radovana. Jednog dana kada su se dva žapca Olaf i Krešo išli doma sa skakavcem Haikom, ježom Konoon, ptičicama Assom i Akkom, pčelama Godam i Desom, muhom Doroti i mravom Joonom dogodilo se nešto strašno. Godam je dobio ideju da istraže staru školu. Pošto nisu imali nikakve opreme ni ništa, morali su čekati do 18 sati tako da stignu napisati zadaću, pojesti i spremiti se. Svi su uzeli po nešto: svjetiljku, štapove, grickalice itd. Haiku je htjela uzeti 10 vreća za spavanje, ali su joj rekli da nije bilo potrebno, a i doma joj nisu dopustili. U 18:00 svi su bili na dogovorenom mjestu, raskrižje Daegu. Za tu školu se nije znalo imena, zapravo, nije ga čak ni bilo. Bila je samo pod nazivom ‘a ona škola u koju stršljeni idu’. Uspjeli su dogovoriti plan. Krešo je donio plan: istraže školu, zapale vatricu, popričaju i odu doma na spavanje. Večeru su ili ponijeli ili prije pojeli. Kad su ušli, svi su samo najednom stali na ulazu. Škola je bila puna paučine, ali one nezdrave. Bila je puna stršljena koji su bili raskomadani, krvavi i koji su mrtvi ležali na podu. Pa to su razredi s učiteljicama, pomislili su. Na ploči je pisala nekakva formula. Akka ju je odlučila poslikati, ali bljeskalica na fotoaparatu je bila toliko svijetla, i za tu tišinu, preglasna. Čim je zabljesnula, čuo se neki čudan zvuk. Ne, nije bila jeka. Dorota je to odlučila izbrisati s ploče, tek toliko da vidi što će biti, a i voljela je čistoću. Krenuli su dalje. Assa se slučajno zabila u stol, što je naravno proizvelo zvukove. Opet neki čudni zvuci. Konoon je rekla da bi bilo vrijeme da idu doma, ali ju nisu slušali. Istražili su sve učionice, kompletnu zbornicu, blagovaonu i kuhinju. Još je samo ostalo najgore mjesto – podrum. Dio njih je htio ići u podrum, dio ne. Glasali su. Ovi koji nisu htjeli u podrum, pobijedili su. Ali, Desu i Joon su ipak zavirili u podrum. Ostavili su vrata širom otvorena. Brzo su se vratili. Rekli su da su čuli jako čudne zvukove, pa su odlučili ići doma. Sljedeći dan je u školi bilo super. Kao da jučer nije bilo ništa. Zapravo, nije ni bilo, sve do drugog velikog odmora. Kukci, žapci itd. koji su bili na igralištu, došli su najednom na vrata i počeli kucat da ih se pusti unutra. Nitko nije ništa shvaćao, svi su tamo bili stajali i gledali. Netko je trebao otvoriti vrata, ali svi su se bojali jer su ih trebali otključati, a vrata se prema unutra otvaraju. Najednom – razbili su staklo! I tada su svi shvatili zašto tolika strka. DOŠLI SU STRŠLJENI! Ali ne bilo kakvi, nego ZOMBIJI STRŠLJANI! Pa kako? Nisu li to izmišljena bića? Olaf, Krešo, Haiku, Assa, Akka, Konoon, Godam, Desu, Dorota i Joon su krenuli prema najbližoj učionici. To je bila učionica iz tehničkog. Preko prozora su promatrali šta se događa. Stršljeni su napadali učenike i grizli ih. I učenici su postali zombiji! Dakle, bilo ih je sve više i teže za obraniti se. Jedna pčela im je kucala. Otvorili su joj, ali nitko nije opazio da ju je stršljen griznuo! Ušla je u učionicu, a niti 30 sekundi kasnije, počela joj je curit krv iz nosa, i počela se ne normalno ponašati. Kosti su joj tako pucale kako se kretala: na glavu, na prste i na kraju se digla na noge. Počela ih je napadati! Desu je uzeo stolac i njime ju izgurao van kroz drugi prozor. Ne onaj kod vrata, nego za van! Dobro je, pala je i ide dalje. Ovo je bilo blizu! Ubrzo je skoro cijela škola postala zombi. Zombiji su im se na prozore kod vrata nabijali i naguravali, skoro su ušli! Stolicama su ih nekako izgurali, zatvorili su prozore i šta sad? Oni su ih pet otvarali. Konoon je dobila ideju, skinula je radove s panoa i sa zidova i stavila ih na prozore. Pritisak na prozore je nestao. Zombiji su otišli. Ali, što sad? Razmišljali su i razmišljali, nisu imali ništa drugo za raditi. Jedni su se bavili time kako da izađu, jedni kako se to dogodilo, a jedni su samo htjeli doma. Joon je dobio ideju. Trebalo je doći do učionice iz glazbenog, ali, to je bila nemoguća misija! Tehnički je dolje, a glazbeni gore na drugoj strani škole! Akka je pitala: A što će nam učionica iz glazbenog? Tako i tako ćemo umrijeti, od gladi, od žeđi ili će nas zombiji naći i uništiti. Godam je razmišljao. To je zapravo dobra ideja. Rekao je: Pa, dobra je ideja, da lokaciju promijenimo, a i tamo je ono spremište hrane koju su roditelji donirali. Joon je na to odvratio: glazbeni i informatika su jedno do drugog. Glazbeni je bliže, pa tamo da stanemo i odmorimo, a u informatici su laptopi, da kontaktiramo policiju. Vani su čuo nekakav prasak, to su zombiji srušili gol. Svi zombiji su potrčali prema golu, a ovi unutra su išli prema zvuku, ali su se samo spetljali. Konoon, najpametnija tamo i predsjednica razreda rekla je: gledajte, zombiji idu prema zvuku. Možda bi s nečim trebali napravit galamu. To jedino možemo u učionici iz glazbenog. Ali nemamo kako, jedino da se veremo po prozorima. Ali, Olaf dobije ideju. Zašto jednostavno ne letimo na Assi i Akki, a Dorota i Godem i Desu ne otiđu u glazbeni napravit buku, za koju ne razumijem svrhu, pa samo će doći i pojesti nas sve po redu. Svi su gledali Olafa. Haiku je uspio slomiti tišinu: Ti ne vidiš, ili? Assa i Akka imaju strgana krila, kao i Desu, Godam i Dorota. Konoon se ohrabrila i rekla je: Ništa onda! Čekamo noć! Po noći ćemo po prozorima se verati, kad nas ne vide. Do tada, treba napraviti plan. Svi su smišljali plan, a onda se Haiku sjetila: IMAM IDEJU! Ovako dakle. Popenjemo se po prozorima. Dođemo do glazbenog i sve klupe i stolice stavimo na vrata, a prozore oblijepimo kao i ovdje. Par stolica ćemo staviti sa strane, tako da njih možemo staviti na klavir i na sinitisyzzer. To će proizvoditi zvukove i zombiji će tamo doći. Kada to obavimo, uđemo u informatiku, pozovemo vatrogasce i policiju i eto ga!. Svi su se složili, samo je trebalo dočekati noć. Dočekali su je napokon! Krenuli su, i nakon pola sata, stigli su do učionice iz glazbenog! Postavili su sve kako je trebalo, a Desu je u međuvremenu uzeo hranu. Uspjeli su namamiti zombije. Svi su nasrli na vrata. Izgledalo je kao da će prevagnuti sve one stolice i klupe i instrumente. Joon je ostao zadnji u učionici. Svi su već bili u informatičkoj učionici. Ekipa je bila stavila klavir na drugi kraj učionice i stavili stolice da radi zvukove. Joon je ostao zadnji, samo zato da vidi ide li sve kako su zamislili, a i jer je najspretniji. Otvorili su vrata! Prevagnuli su sve one stolice i klupe! Krenuli su na Joona!! Jedno 100 njih, malo po malo! Joon je brz krenuo prema prozoru, ali nije mogao samo skočiti i to je to! Pobacao je stolice, zatvorio prozor i brzo se odvukao do učionice. Ali, u učionici je bilo drugih problema. Morali su zaključati vrata, staviti nešto na njih i prekriti vrata! Sve je to bilo gotovo.  Akka je zatvorila prozore i htjela spustiti rolete, ali, kada je vidjela, skamenila se. Konoon je brzo potrčala prema Akki, isto kao i Godam i Desu (Godam naravno, sviđala mu se). Svi zombiji su padali kroz prozor i padali u nekakvu sredinu škole. Ali, nije to bilo to, Akka nije ni shvatila da su ju ugrizli! Morala je stajati kod prozora, okružena klupama, sve do jednog momenta. Počela joj je krv iz nosa, a kada su je počela raditi nekakve čudne poze, gdje su joj kosti pucale kao lude, to je bio strašan prizor! Popela se preko klupa, a ekipa nije znala što da radi, pa se dogodilo nešto što nije trebalo- ugrizla je Olafa, a Olaf Krešu! Joon i Haiku su shvatili što se događa, pa su rekli ostalima neka ih bace kroz prozor, naravno, pomoću stolica. Konoon, Joon i Haiku su ih izbacili, sa suzama u očima. Kada su završili, zatvorili su prozore i spustili rolete. 3 manje, dakle tako smo krenuli, kaže Assa, koja je izgubila sestru. Dorota je rekla da će se izolirati, jer nije sigurno, a i osjeća se čudno, bila je u pravu. Nakon jedno 15 minuta, i njoj je počela curiti krv iz nosa. Počela je izvoditi čudne stvari, a kosti su pucale ko lude. Haiku se nije dalo zezati, pa ju je samo bacila kroz prozor jednim udarom stolice. Konoon nije mogla vjerovati. Njezina najbolja prijateljica je otišla. Nema je. Zauvijek. Počela je krokodilske suze liti sve dok se nije čulo kucanje po vratima pogledali su tko je. To je njihova učiteljica! Nisu ni stigli maknuti stvari s vrata, a ona je već postala zombi. Ništa. Idemo dalje. Desu je rekao da bi trebali poslat da su u opasnosti. Konoon je slala policiji, Haiku vatrogascima, Godam, Desu, Joon i Akka su slali isto policiji, ali najvećoj u Čudesnom vrtu.  Rekli su da se prestanu glupirati, ali jedan auto iz policije je tako i tako morao kružiti kroz cijeli taj jedan dio Vrta. Vidio je kako su zombiji stršljeni napali cijeli taj dio Vrta! Poslao je u policijsku stanicu slike šta se dešava i gdje trebaju ići. Također, poslao je u vojnu upravu. Žabopolicajka Slavica nije mogla vjerovati, a kada je izašla iz auta, napali su ju. Vojna uprava je kroz taj cijeli dio Vrta poslala helikopter da trga za živima, ali nisu našli, jer su svi bili na zatvorenom. Poslali su kroz dronove obavijest- neka tko je u mogućnosti, otiđe na krov da ga se pokupi, a ko ne, neka otiđe u podrum, što brže bolje, jer će iduću dan pobiti sve zombije otrovom. Kojeg još, doduše, nisu našli. Vatrogasac Mirko istražio je školu u kojoj su bili stršljeni. Za svaki slučaj. Našao je fotoaparat. Pogledao je slike i našao je nešto- kemijsku formulu i kemikalije koje trebaju za ukidanje zombi apokalipse. Odveo je u vojnu bazu. Napravili su lijek i isprobali na primjeru. Radi! Dovoljno je samo zrak pošpricat i gotovo je. Štetočine su umrle. U međuvremenu, Konoon, Akka, Desu, Godam i Joon nisu znali što da rade. Da idu u podrum ili da idu na krov, pitanje je sad. Joon je rekao: Ako ćemo sa sigurnije strane što se tiče bježanja, možemo kroz učionice u podrum, a ako ćemo sa strane da smo sigurniji na krovu, možemo probat. Akka je rekla da će ih na krovu vidjeti, za razliku od podruma. Krenuli su na krov, uzeli uže i penjali se po njemu. Kada su stigli, sve gluposti nabacane na krovu su im se lijepo smiješile. Napravili su ‘SOS’ znak od letvi i od nekih stvari mali krov, koji se urušio. Kako su sva ulaza u školu, ali kroz krov, mislili suda to mogu otvoriti i eto ga. Ali, naravno, sreća ih neće pa je bilo zaključano. Ključevi su kod domara, samo da se razumijemo. Stavili su nekakav najlon, tek toliko. Čuli su nešto. To je helikopter! Helikopter ih je vidio, sletio je, ali, nije ih pokupio. Rekao im je da odmah moraju u podrum. I otišli. Nekako su se izvukli do podruma- zombiji se i dalje okupljaju oko glazbene učionice. U podrumu su se sakrili, a i prespavali špricanje. Probudili su ih zvukovi vojnika. Odveli su ih u kamp. U kampu su proveli 5 mjeseci. Tamo su se zbližili i dalje išli do škole, da se sjete svojih prijatelja, makar je bilo zabranjeno. Nakon tih 5 mjeseci, daj dio Vrta je raščišćen. Počeli su svoje živote, ponovno, jer nije ništa bilo isto. Pandemija i dalje traje. Nakon toga, više nikad nisu išli tamo gdje ne treba. Živjeli su sa iskustvom i traumom. Ali, bili su i dalje sretni. Čak se i Vrtom proširila vijest da je stršljen Radovan umro od kemikalija, ali, to su samo priče. On bi se prvi javio radi tog incidenta, a od njega ni traga ni glasa. Što je dobro, nema više Radovana, nema više problema.

Dolores Vrbančić

Dolores Vrbančić

Share and Enjoy

  • Facebook
  • Twitter
  • Delicious
  • LinkedIn
  • StumbleUpon
  • Add to favorites
  • Email
  • RSS

Rješavanje problema – Drama

Jednog dana u Čarobnom vrtu padala je kiša. Šiljo se probudio i ugledao kako voda izvire iz zemlje. Brzo je obavijestio životinje i gradonačelnika da ne bi došlo do poplave. Žabonačelnik Đuro im je rekao da zakrpaju vodu na površini zemlje, ali je voda bila prejaka. Đuro se i sam uputio do vode, ali je, dok se vozio u autu, pola vrta bilo u poplavi. Poplava je nastala jer vrt nije imao nasip. Đuro je naredio da moraju napraviti nasip i zaštiti stanovnike vrta dok nije prekasno. Srećom zaštitili su sve stanovnike vrta, ali nisu mogli sagraditi nasip jer ih je bilo premalo. Zatim su poslali poruku stanovnicima Kukcograda. Stanovnici Kukcograda pristali su pomoći. Došli su brodom jer je vrt bio kao rijeka. Donijeli su lopate i kopali nasip. Ali nisu ni oni uspjeli jer je i njih bilo premalo. Zvali su i žabogasce. Žabogasci su usisali vodu i pomogli napraviti nasip. Zauzvrat Žabonačelnik je svakome dao 1000 dukata i zahvalio im se. Nakon mjesec dana bio je potres i nekim stanovnicima vrta su se srušile kuće. Opet su obavijestili Žabonačelnika i tražili pomoć. On im je rekao da se mora dogovoriti s žaboministrima Maricom i Ivekom oko gradnje kuća. Nakon tjedan dana donio je odluku o izgradnji. No nije se znalo gdje će stanovnici srušenih kuća biti dok se budu gradile. Đuro je naredio da svaka kuća mora nekog primiti. U međuvremenu, dok su se gradile kuće, država je rekla Žabonačelniku da ako ne plati dugove ići će u rat. Nije mogao platiti jer nije više imao novaca. Objavili su mu rat. Država je došla pred vrt i iznenađujuće – vrt je pobijedio. Ali je sve bilo razoreno, i kad su mislili da ne može biti lošije došao im je stršljen Radovan i prijetio da će ih pojesti. Svi su se sakrili u žabonačelnikovu palaču. Pa je tako stršljen Radovan otišao. Đuro je svoje probleme ispričao stanovnicima vrta. Trebali su novac za obnovu vrta. Stanovnici su pristali sudjelovati u troškovima. Tako je ipak sve bilo renovirano i dobro. Sve su riješili osim stršljena Radovana koji je opet prijetio. Složili su se svi, uhvatili ga i zavezali zajedničkim snagama. Svi su slavili jer više nije bilo opasnosti. Dva mjeseca nakon toga došla je zima i sve je bilo zatrpano snijegom. U vrtu je to značilo da stanovnici nisu mogli izaći iz svojih kućica. Nisu imali dovoljno hrane u kućicama. Onda se javio Žabonačelnik i naredio svima da moraju uzeti lopate i čistiti snijeg. . Čistili su snijeg i onda su osjetili nešto tvrdo, a to je bio stršljen koji je spavao ispod snijega zimski san. Pobjegli su do Đure i tražili pomoć. Gradonačelnik je pozvao vojsku koja ga je onako uspavanog dobro zavezala da se ne može niti pomaknuti. Radovan je zavšrio u zatvoru. Žabonačelnik im je bio zahvalan i pozvao ih na feštu. Svi su bili sretni jer više nije bilo opasnosti ni od stršljena Radovana.

Patrik Černauš

Patrik Černauš

Share and Enjoy

  • Facebook
  • Twitter
  • Delicious
  • LinkedIn
  • StumbleUpon
  • Add to favorites
  • Email
  • RSS

Šiljina priča – Drama

Što želiš za Božić? – pitala je mama danas ujutro. I malo sam se zamislio, moram priznati. Obično bih rekao autiće, igricu na PlayStationu, punooo slatkiša… Ali sada želim nešto drugo. Želim nešto što se ne može kupiti. Nešto vrlo posebno. Meni pri srcu. Ali kako sad da to kažem mami. Ona neće shvatiti, mislio sam. Zaljubio sam se. Zaljubio sam se i to baš jako. Zaljubio sam se u Ninu. Želim joj reći jer joj to krijem već duže vrijeme. Ali kako? Nikada nisam imao curu, bio zaljubljen, pričao o tome, slušao savjete, gledao romantične filmove… Ne znam baš ništa o ljubavi. Saša, halo, jesi li tu? Gdje si odlutao? – bila je to mama koja nije znala zašto joj odmah nisam sav sretan odgovorio na pitanje. Onako kao svake godine. Ma tu sam mama, samo sam se malo zamislio, odgovorio sam. I? Što želiš za Božić? – nastavila je. Još ne znam, ali čim budem znao reći ću ti. Znao sam da nema šanse da joj kažem bilo što o Nini. U redu, Šiljo, samo me malo čudi kako još ne znaš što želiš. Mama je bila uporna. Mama svi se mijenjaju, pa tako i ja, rekao sam. Mislim da s tobom nešto stvarno nije u redu, dalje je pričala mama. Jučer ti je tata htio kupiti autić, a ti si rekao da ne želiš. Otkada ne želiš autiće?! Uvijek je dramatična. Zato je i zovem mama drama jer s njom je uvijek neka drama od običnog pitanja. Dobro, dobro, mama. Idem u školu. Bok! Odjurio sam do tate u sobu, jer sam znao da će biti ondje i namještati si kravatu kao i svako jutro. Tata je odvezao mene i Vjeku u školu.  U školi sam vidio Ninu. I taman kada sam prošao pored nje, poskliznuo sam se na omot čokoladice koji se nalazio na podu i pljusnuo na pod. Ninine prijateljice počele su se smijati. Ali Nina se nije smijala. Došla je do mene i pitala me jesam li dobro. Nakon toga mi je pomogla ustati i sve je prošlo lijepo. Čini se da nekada i to što sam šlampav može biti dobro. Na velikom odmoru  Nina mi je rekla da će me odsada zvati Šiljo jer sam šlampav. Kao da zna da me i mama tako zove. Ali nije to rekla u lošem smislu, iskreno sam vjerovao. Zapravo je bilo baš slatko.

Lucija Paić1Kad sam došao kući  bio sam sretan. Bio je ovo prekrasan dan za mene. Slijedeći dan Nina me pozdravila nazivajući me nadimkom. Sav sam se zacrvenio. Bilo me sram. Ono, baš  jako. Tjedan dana smo se tako pozdravljali, a onda smo počeli i pričati. Bilo je sve lijepo dok nisam shvatio da moram preuzeti stvar u svoje ruke i napraviti slijedeći potez. To je već bio težak problem. Nisam znao što da učinim i pitao sam prijatelje. Nisu ni oni znali što bi. Jedini koji tu može pomoći bio je frajer Matija. Matija je uvijek imao cure i družio se s njima. Rekao mi je da se uskoro otvara klizalište u gradu i da će svaki dečko povesti svoju curu na klizanje. Znaš, cure ti vole klizanje. Sigurno ćeš je osvojiti s time. Ali ne zaboravi kupiti čokoladu i buket! – rekao mi je Matija. Par dana nakon toga klizalište se otvorilo. Prijašnjih godina to me nije uopće zanimalo. Ali ove godine jedva sam čekao. Ta promjena zvala se ljubav. Sviđala mi se ta promjena. Sviđa mi se biti zaljubljen. Sviđa mi se Nina. Svaki dan sretno idem u školu jer znam da će Nina biti tamo. Poslušao sam Matiju i novcem koji sam zaradio od kućanskih poslova otišao u dućan. Kupio sam buket cvijeća i čokoladu. Cijelu noć nisam mogao spavati. Kako ću joj reći? Što ću reći? Hoće li htjeti ići na klizanje? Što ako ne želi? Što ako me svi budu zezali? Što ako će me ismijavati? Što učiniti? Po glavi su mi se motala ta silna pitanja. To je stvarno težak problem!!! Sljedeći dan bio je taj najvažniji dan. Pred roditeljima sakrio sam buket i čokoladu u torbu. Bilo me jako strah da mama i tata ne vide. Bojao sam se njihove reakcije. Mama bi sigurno dramatizirala, a tata bi gladio kravatu i ponavljao kako je i on mami davao poklone. Možda ću ga jednog dana razumjeti. Možda ću i ja jednog dana pričati svojoj djeci o Nini. Ovaj dan je moj veliki dan.

Lucija Paić2Tata me čekao u autu, a mama mi je napravila sendviče. U školu sam išao uzbuđen, nestrpljiv i radostan. Moram priznati, bilo me jako strah da će me Nina odbiti, ali sam svejedno ušao sretan. Kako ću izaći, eh, to je već pravo pitanje. Evo i Nina je tu. Naslonila se na ormariće sa prijateljicama. Gledam je sav zaljubljen. U jednom trenutku pogleda i ona mene. Sav sam se opet zacrvenio. Znao sam da je ovo pravi trenutak. Skupio sam svu hrabrost. U rukama sam imao buket cvijeća i čokoladu. Izvana sam pokušao biti što više smiren, ali iznutra sam sav drhtao. Sva ona pitanja od sinoć opet su mi prolazila kroz glavu. Krenuo sam, a kako sam hodao sve bliže i bliže prema njoj vidio sam kako joj prijateljice nešto šapću i zezaju je. Ona se na to samo nasmijala, ali na onako lijep način. I pogledala me. Kada sam došao do nje, jedva sam izustio rečenicu. Hoćeš li ići sa mnom na klizanje? – rekao sam šapatom i uz olakšanje jer sam to napokon izgovorio. Kamen mi je pao sa srca. I ona je odmah rekla – Da, voljela bih to jako! Već duže vrijeme mi se sviđaš. I ti meni, isto! – uzviknuo sam sretno. Nitko nije bio sretniji od mene. Ovo je bio moj najsretniji dan u životu. Bolje od svih poklona. Najljepši poklon je ljubav! Svi u razredu su nas zezali, ali nama se svidjelo. Izašao sam iz škole sa Ninom sretan i radostan. I u šoku. Kad sam stigao doma bio sam presretan. Mama drama je to naravno primijetila, kao i sve ostalo. Zašto si sad tako sretan? Jesi li dobio kakvu peticu ili pohvalu od učiteljice danas? Što se dogodilo? – pitala je odmah. Nisi bio tako sretan ni kad sam ti PlayStation 4 kupila.  Mislio sam da ništa neću reći mami, ali nisam izdržao. Mama, jel poznaš Ninu? Iz mog razreda je. Idemo zajedno na klizanje – pričao sam sav radostan. Navečer sam otišao ranije spavati kako bih sakupio energije za sutra. Sljedeći dan mama, tata i seka su me rano probudili. Sretan Božić! – vikali su uglas. Ajoj. Toliko sam se zaokupio rješavanjem svog ljubavnog pitanja da nisam ni pomislio da je danas Božić. Otvorio sam poklone i bili su super, ali nijedan nije bio lijep kao ljubav. Kad sam pogledao kroz prozor vidio sam Božićno čudo. Padao je snijeg. I to puno snijega. Baš kako sam sanjao. Prekrasan Božićni poklon za sve. Kasnije smo se svi skupili u parku, cijelo društvo iz škole. Bila je tamo i Nina. Radili smo snjegovića, grudali se i lovili. A navečer smo Nina i ja otišli na klizanje. Bilo je baš kao u mom snu. Ovo mi je bio najbolji Božić u životu!

Lucija Paić3

Lucija Paić

Share and Enjoy

  • Facebook
  • Twitter
  • Delicious
  • LinkedIn
  • StumbleUpon
  • Add to favorites
  • Email
  • RSS